Voditelj omladinskog pogona NK Špansko Almin Kulenović govori o trenutačnom stanju, uspjesima i problemima, ciljevima i planovima škole nogometa, te je izdvojio trojicu ponajvećih talenata NK Špansko, osvrnuo se na situaciju u Dinamu i profesionalnu karijeru svojih sinova – Tina i široj javnosti puno poznatijeg – Sandra, napadača zagrebačkog Dinama…
„Ostvarili smo rekordan broj djece u našoj nogometnoj školi. Prema zadnjem popisu od prošlog tjedna, imamo 427 registriranih polaznika. To dosad nismo imali. Znali smo doći blizu 400, ali to je bilo kratkoročno. Fluktuacija je u najmlađim uzrastima normalna jer djeca se traže i u drugim sportovima, no sada taj broj držimo već nekoliko mjeseci i ne pada. Štoviše, stalno polako raste“, ponosno ističe Almin Kulenović (49), voditelj Škole nogometa NK Špansko.
Kulenović je nekadašnji igrač Španskog, član je najslavnije njegove momčadi, iz sredine 90-ih, inače najuspješnije ere kluba, kada je Špansko vrlo uspješno igralo u 2. HNL i borilo se za ulazak u elitni rang hrvatskog nogometa.
„Došao sam u Špansko 1994. iz Bihaća, ravno iz rata. Igrao sam u onoj odličnoj generaciji sa Struparom, Bogadijem, Pipinićem… Zadržao sam se dvije godine i otišao trbuhom za kruhom dalje; igrao sam u Slavenu, Šibeniku, Jedinstvu iz Bihaća, Croatiji iza Sesveta, Međimurju, ali Špansko mi je ostalo u srcu. Pred kraj igračke karijere opet sam se vratio u klub i uključio se u rad omladinske škole. Kao trener u Španskom radim petnaestak godina, a u zadnje tri godine voditelj sam škole“, ukratko je među kolegama i navijačima Španskog popularni Kule ispričao svoj igrački i trenerski put.
“Imamo rekordan broj polaznika u školi nogometa, to je plafon”
Otac je dvojice poznatih hrvatskih nogometaša – Tina, koji igra u Sesvetama, te puno poznatijeg Sandra, trenutačnog napadača zagrebačkog Dinama, koji je dio karijere gradio i u Poljskoj igravši za varšavsku Legiju.
„Cijeli život sam u nogometu, djeca su mi u nogometu i jako dobro poznajem materiju. Mnogi me pitaju kako to da sam tolike godine u Španskom, zašto ne odem raditi u veće klubove jer imao sam priliku. Teško je to ljudima objasniti, no ja sam se srodio s ovim klubom, volim i klub i kvart, tu se najbolje osjećam i jednostavno uživam ovdje raditi. Ništa mi nije teško, dajem sve od sebe da pravilno odgojimo i usmjerimo što više djece“, ističe Kule i dodaje da je trenutačni broj djece optimalan za rad škole nogometa nekoć najuspješnijeg kluba zapadnog Zagreba.
„Mislim da smo dostigli vrhunac, to je otprilike plafon s obzirom na to kakvi su naši uvjeti i koliki je naš kapacitet.“
Koliko je trenera uključeno u rad škole?
„Trenutačno imamo 12 kategorija, a u rad je uključeno 14 trenera razvrstanih po kategorijama. U mlađim pionirima imamo uključene A i B momčadi. Imamo rekordan broj djece i moramo odvajati momčadi da bi se moglo normalno raditi. Dosta se naših trenera križa po kategorijama, pomažu jedni drugima, pogotovo u limačima i zagićima.“
Kakvi su uvjeti rada?
„Mislim da su zadovoljavajući. Da uvijek može biti bolje, može, ali s obzirom na okolnosti i financijsku situaciju, da Grad sve manje pomaže, mislim da izvlačimo maksimum. Mi smo mali klub i ne možemo se osloniti na veću pomoć Grada. Baziramo se na članarinama roditelja i zato nam je bitno da imamo dovoljan broj djece kako bismo mogli pokriti sve troškove, a oni su uglavnom fiksni bez obzira na to u kojem ste rangu natjecanja. Najvažnije da djeci osiguramo zadovoljavajuće uvjete i kvalitetan rad. Mislim da to imaju, a tomu svjedoči i povećani broj djece koja hrli upisati se u našu školu nogometa.“
“Napredak je jasno vidljiv, treneri i djeca imaju dobre uvjete za rad”
Kakva je situacija po pitanju fluktuacije trenera? To znati biti problem u svim nogometnim školama. Jeste li uhvatili konstantu?
„Slažem se, to je jako važna stavka. Otkako sam postao voditelj škole nastajao sam da osiguram dobre uvjete za trenere, naravno, u sinergiji s vodstvom kluba, a sve kako bismo ih zadržali na duže vrijeme. Prije smo imali tu dosta problema. Kada sam postao voditelj situacija nije bila baš zavidna, dosta kvalitetnih mladih igrača otišlo je u druge klubove. Tada smo imali oko 250 djece u školi. Otišlo nam je nekoliko trenera profesionalaca i to je bio problem. Isprva smo pokrpali kako smo mogli i umjeli. Da stvari krenu nabolje u školi nogometa, puno mi je pomogao kolega Ivan Bošnjak. On mi je desna ruka, stalno razgovaramo i oko puno tema donosimo zajedničke odluke. Dvije glave su uvijek pametnije od jedne.“
Kulenović ističe da je bila najvažnija selekcija trenera i dugoročni plan.
„Morali smo odlučiti što točno želimo i kakve trenere trebamo. Ne samo trenere nego i ljude. Tražili smo karakterne osobe te postavili cilj gdje želimo biti za tri-četiri godine. Evo, sada su prošle tri godine i napredak je jasno vidljiv. Radimo sustavno. U starijim uzrastima pokušavamo držati najiskusnije trenere jer je tu potrebno imati i autoritet. U najmlađim uzrastima išli smo za tim da napravimo koheziju iskustva i mladosti. Nakon tri godine doveli smo mlade dečke koji žele raditi i učiti te na duže staze ostati u klubu. Upornim radom došli smo u situaciju da smo se posložili od juniora od mlađih pionira. Dobili smo stabilnost, imamo trenere s UEFA-inim licencama, koji znaju jako kvalitetno raditi s djecom.“
Naš sugovornik naglašava još jednu bitnu stvar.
„U rad škole uključili smo naše seniorske igrače, koji završavaju ili su pri kraju fakulteta. Dajemo im šansu da nađu svoj trenerski put nakon što završe igračku karijeru. Budući da su naši igrači, da ih dugo poznajemo, mogli smo ih dobro procijeniti i osloniti se na tu karakternu crtu, što je nama jako važno. Mogu reći da sam zadovoljan, nismo se prevarili niti kod jednog. To su sve dečki koji se trude i daju sve od sebe. Žele učiti, prihvaćaju pohvale, ali i kritike.“
“Imamo dosta talenata, za neke se interesira Lokomotiva, pa čak i Dinamo”
Koje se selekcije najviše ističu?
„Ove sezone su nam dosta dobri kadeti, 2007. i 2008. godište. Imamo jako dobru generaciju starijih pionira, to je 2009. godište. U limačima i zagićima imali smo prijašnjih godina dosta problema, dosta nam je talentirane djece otišle iz raznih razloga. Neću sad o tome, to je bilo i prošlo. Uspjeli smo se prestrojiti i sada su dosta dobro posložene kategorije od 2013. do 2016. godišta. Ove godine jako dobre rezultate ostvaruje 2015. godište.“
Vidjeli smo da su mlade selekcije ostvarili odlične rezultate na ovoljetnom turniru u Španjolskoj. Osvojen je prestižni Copa Catalunya.
„To je 2008. i 2009. godište. To je jako kvalitetna generacija, mislim da tu ima odličnog materijala. Ako će dečki ostati na okupu, a mi daje smo sve od sebe da ostanu, mogli bi ostvariti zavidne rezultate. Za neke igrače već je bilo dosta upita iz većih klubova, i to od Lokomotive, pa čak i Dinama. Uspjeli smo ih zadržati prije svega otvorenim i korektnim razgovorima s roditeljima. Argumentirano smo ih uspjeli uvjeriti da je za razvoj njihove djece zasad najbolje ostati u Španskom. Oni su prepoznali naš rad i prihvatili sugestije.“
“Izdvajam Lovru Horvata, Aleksandra Vraneševića i Matiju Kovačevića”
Možemo li neke talentirane igrače istaknuti po imenu i prezimenu?
„U kadetima nam iskače Lovro Horvat, on je 2007. godište. Imamo i odličnog vratara Aleksandra Vraneševića. On je 2008. i baš ulijeva sigurnost u cijelu momčad. Mislim da će za godinu-dvije, uz dobar rad koji mu se ovdje pruža, bez problema moći stati među seniorske vratnice. Stvarno je kapacitet, on je dugo bio i u Lokomotivi, prošao je njenu školu. U 2009. godištu imamo Matiju Kovačevića. On se stvarno ističe, ja ga čak znam povući da igra za kadete i tu se ne vidi nikakva razlika. Čak on donosi razliku, jednu dimenziju više, iako je dvije godine mlađi.“
Da ne bude zabune, Kulenović naglašava:
„Dakako, ima tu još talentirane djece, ali, evo, da ne širimo previše, zasad ćemo istaći ove koje smo spomenuli. Neka im ova pohvala bude podstrek za daljnji rad, a i ostalima da zapnu još jače, pa da ih izdvojimo u nekim budućim razgovorima.“
Možemo li uskoro očekivati više igrača iz juniora i kadeta koji su sposobni igrati za seniore?
„To nam je krajnji cilj. Naravno da će oni najbolji tražiti druge putove, veće klubove, to je i normalno, ali pokušat ćemo ih što više i što dulje zadržati. Mislim da smo stvorili dobru bazu. Moja je želja da svake godine izbacimo tri juniorska igrača za seniorsku momčad, pa čak kadetska. Svjedoci smo svjetskog trenda da sve mlađi igrači igraju za seniore, pa se i mi moramo prilagoditi. Problem je što nam se utakmice preklapaju, ali plan je da što više ubacujemo juniore u seniorsku momčad, i to po ubrzanom modelu.“
“Djeci nudimo adekvatan razvoj i minutažu”
Kulenović se slaže da je logično da Špansko kao mali klub bude razvojni i da talentirani igrači prije ili kasnije prijeđu u veće klubove i nastave se razvijati, no ističe da se mora izabrati pravi trenutak.
„Naš klub talentiranoj djeci može ponuditi adekvatan i uravnotežen razvoj. Minutaža je najbitnija. Što vrijedi prijeći u veći klub ako tamo nećete igrati. U velikim klubova rezultat je često prioritet i u omladinskim selekcijama. Stoga ima manje šansi za dokazivanje. Ako ne iskoristite jednu ili dvije prilike, ulazi novi igrač. To je tako. Kod nas je drukčije, tu mogu dobiti kontinuitet“, kaže Kulenović i nastavlja:
„Uvijek kažem da je bolje ostati u Španskom i stalno igrati, i to za više selekcija, nego u većem klubu sjediti na klupi. Kroz igru igrači se najbolje bruse. Najviše ih učimo da na svakom treningu i utakmici pruže maksimum. Rezultat može izostati, treba znati i gubiti i izvlačiti pouke, ali ne smije izostati voljni moment. Jako je važno steći tu naviku kod igrača, upravo to će im najviše pomoći kada prijeđu u veće klubove. Bez pravih radnih navika i pružanja maksimuma u svakom trenutku ne može se uspjeti u nogometu.“
Vi to jako dobro znate, bili ste profesionalni nogometaš, a i sinovi su vam profesionalci, već formirani igrači. Koliko s njim razgovarate, dajete li im dalje kakve savjete?
„Da, razgovaramo, ali isključivo o nogometu, o njihovoj igri. U druge stvari ne ulazimo. Ja sam i najveći kritičar, uvijek prvo upozorim što su loše napravili ili što su mogli bolje napraviti, a tek onda idu pohvale.“
“U Dinamu uvijek moraš biti najbolji, uvjeren sam da će Modri prebroditi krizu”
Kulenović nije htio ulaziti u trenutačnu situaciju u Dinamu, a još manje analizirati rad struke.
„Ne volim se petljati, pričati o drugima jer sam i sam trener. Svatko im svoj način rada i na to ne možete utjecati. Činjenica je da u Dinamu nije lako i da uvijek moraš biti najbolji. To je pravilo. Moram primijetiti da Modri imaju dosta peha u zadnje vrijeme. I kada igraju dobro, lopta neće u gol. Kao protiv Varaždina. Uvjeren sam da će prebroditi ovu krizu, treba im samo malo sreće. Mislim da će ključna utakmica biti protiv Viktorije u Konferencijskoj ligi“, kaže Kulenović i nastavlja:
„Uvjeren sam da će Dinamo odigrati dobro protiv Rijeke. Njemu je lakše igrati u gostima protiv takvih klubova nego nekih manjih, recimo Varaždina, Gorice ili Lokomotive. Nije da ih podcjenjuje, pogotovo Lokomotivu, koju jako dobro poznajem jer je Sandro tamo bio dvaput na posudbi. Silvijo Čabraja radi sjajan posao s tim mladim dečkima, kao i njegov brat Jurica u omladinskom pogonu. Evo, sada je protiv Dinama ušao mali Canjuga. Skidam im kapu jer riskiraju i pogađaju, a u isto vrijeme bore se za goli prvoligaški život. Klub jednostavno živi od prodaje. Tin mi je gledao nedavnu utakmicu juniora Dinama i Lokomotive. Kaže mi: ‘Tata, imaju tri sjajna igrača. Mislim da će ih Silvijo već na polusezoni prebaciti u seniorsku momčad.’“
“Sandru nikako da se poklope neke stvari, ali mora se nastaviti boriti”
Dinamo je Sandra ponovno vratio u Maksimir s posudbe u Lokomotivi, gdje je igrao jako dobro, no zasad je u sjeni. Kako tumačite njegovu trenutačnu situaciju?
„Ha, nikako da mu se poklope neke stvari. Analiziramo, razgovaramo, ali ne znam što bih točno rekao. Nogomet je ponekad čudan, nekad krene nabolje kada se najmanje nadaš. Kao igrač ovisiš o ekipi, a i ekipa ovisi o tebi. Nije to tenis, nogomet je uzajamno davanje. Ne može nitko sam. Sandro se treba nastaviti boriti, to je jedino što može napraviti“, otpuhnuo je Kule i nastavio misao:
„Mislim da su ljudske osobine, karakter, što se kaže glava, ponekad važnije od nogometnih kvaliteta. Znao sam često čuti od trenera i skauta za neke talentirane igrače koje su došli gledati: ‘Europski igrač, svjetska budala.’ Samo se okrenu i odu. To sinovima stalno ponavljam. Moraju biti karakterni, to je najvažnije. Vrhunski igrač mora biti stabilan, postojan, usredotočen, ne otići ni lijevo ni desno. Samo tako se može uspjeti“, kaže Kulenović i nastavlja:
„Ja sam bio stoper, ljevak, a Tin je također stoper, ali dešnjak. I Sandro je dešnjak, ali napadač. Volio bih da su od mene povukli tu ljevicu jer ljevaci su ipak rjeđi u nogometu. No svatko ima svoj put, ja ih nikada nisam tjerao, čak i nisam želio da se bave profesionalnim nogometom. To su oni sami izabrali, to je njihova odluka.“
“Sinove nikada nisam tjerao da igraju nogomet, to su sami odlučili”
Gdje su počeli trenirati nogomet?
„Sandro je počeo uz moga starijeg sina Tina u Akademiji K7 Krešimira Marušića. On je izgradio karijeru u Australiji, vratio se i osnovao nogometnu akademiju. Tereni su bili u Velikoj Mlaki. Tamo se radilo jako dobro, dosta mu je klinaca uspjelo napraviti karijeru. Kako je Sandro trčkarao uz ogradu i gledao treninge, jedan dan ga je Keko samo prebacio preko ograde. Nije imao ni pet godina. Kada su se vraćali doma, supruga je morala stati i kupiti mu kopačke u Adidasovu outletu u Buzinu. Sandro ih i danas čuva. Ja sam tada još igrao, zarađivao za život obitelji, pa se supruga najviše bavila djecom. Njezine su najveće zasluge zbog čega igraju nogomet“, prisjetio se Kule i nastavio:
„Nakon toga po obojicu je došao Luka Pavlović, tada voditelj nogometne škole NK Zagreb. U to vrijeme to je možda bila najbolja škola nogometa u Hrvatskoj. Čim su odigrali dva-tri kola, zamijetili su ih treneri Dinama i počelo je opsjedanje. Ja znam što je Dinamo, ja sam dinamovac cijeli život, s ocem sam kao klinac dolazio na utakmice Dinama u Maksimir, no rekao sam im da samo želim da oni budu sretni i da igraju nogomet ako to žele. Kazao sam da ne znam što će biti s njima za koju godinu, možda uopće neće htjeti igrati nogomet. Ja bih volio da ne igraju, ali oni će odlučiti. Bitna je škola i idemo dalje. Neka igraju dok su sretni. Na kraju su prešli u Dinamo i tako su ostali tamo godinama. Sandro je bio u Dinamu dok nije otišao u Legiju sa 16,5 godina, a Tin je ostao još godinu dana iza njega.“
“Postao sam sinonim za Špansko, volim ovaj klub i kvart”
Interesiraju li se oni više o NK Špansko ili vi o njihovim karijerama?
„Oni čak više znaju o meni nego ja o njima. Prate što se događa u našem klubu, interesira ih, vole doći u Špansko. To mi je jako drago. Nekako sam im ja sinonim za Špansko. Kažu mi: ‘Ti kao da si se rodio u Španskom, ne daš se nikamo.’ Što ću kad volim ovaj klub. Nije da nema teških trenutaka, znam se i ja naljutiti, ali za pola sata je sve po starom. Vuku me ta djeca, to je veliki bazen u kojem se stvarno može dobro raditi i napraviti dobra priča. Naravno, treba volje i entuzijazma, a meni toga nikada nije nedostajalo. Mislim da smo dobro posložili stvari i da idemo u dobrom smjeru“, zaključio je Kulenović.
